Istorijski razvoj mikrokreditiranja

Termini mikrokredit i mikrokreditiranje nisu postojali do 70-tih godina prošlog vijeka, kada je Muhamed Junus (Muhammad Yunus) i njegova Gramin banka (Grameen Bank) započeo svoje aktivnosti u selu Jobra u Bangladešu. On je obezbijeđivao kredite siromašnim ženama, koje su živjele u seoskim zabitima, da bi započele neke male poslove i tako unaprijedile uslove života u svojim domaćinstvima. Iznosi tih kredita bili su minimalni, a korišteni su za nabavku sitne stoke, alata i oruđa za rad. Žene – korisnice bi formirale solidarne grupe u kojima su jamčile jedna za drugu. Nisu korišteni nikakvi poznati vidovi kolaterala, osim usmene riječi.

Zahvaljujući uspjehu postignutom u Bangladešu, primjena sličnih programa počela je da se realizuje u Brazilu, Peruu i mnogim drugim nerazvijenim državama svijeta. Osnovni princip Gramin banke bio je da klijenti ne treba da idu u banku, već da banka treba da dođe njima. Stoga službenici mikrokreditnih organizacija širom svijeta svoj posao obavljaju na terenu, radeći posao od vrata do vrata i omogućavajući ljudima i iz najudaljenijih oblasti nesmetan pristup kreditu.

Za svoj doprinos Muhamed Junus je dobio Nobelovu nagradu za mir u oktobru 2006. godine. Dodijeljena mu je za napore uložene u rješavanje ekonomskog i socijalnog razvoja, ne samo u Bangladešu, već i širom svijeta. U obrazloženju se kaže da konačni mir u svijetu ne može biti postignut dok većina svjetske populacije ne nađe način za izlazak iz siromaštva, a mikrokrediti upravo predstavljaju pravi način.

Danas samo u regionu Evrope i Centralne Azije, koji je jedan od najmanjih regiona u svijetu, usluge mikrofinansiranja pruža više od 8 hiljada institucija. Ukupni portfolio veći je od 16 milijardi dolara, a čini ga više od 9 miliona klijenata. Ne postoje noviji podaci o broju institucija i klijenata u svijetu, ali se procjenjuje da broj klijenata premašuje 100 miliona.